Kako Hrvatska dočekuje useljenjike?
Manuela Vukelić, direktorica vodeće hrvatske agencije za zapošljavanje i ustupanje radnika Job Hunter sudjelovala je u raspravi za okruglim stolom “Kako Hrvatska dočekuje useljenike?” koju je organizirao Sindikat znanosti i obrazovanja. Sudionici rasprave poslali su apel da se otvori javna rasprava o aktivniom regrutiranju stranih radnika izvan zemalja koje su do danas smatrane uobičajenima.
O politikama u praksi govorila je Manuela Vukelić, vlasnica agencije za zapošljavanje Job Hunter iz Kutine koja uvozi radnu snagu za poslove u građevini te ugostiteljstvu, što su najniže plaćena radna mjesta. Budući da u tim sektorima poslodavci nisu spremni povećati plaću hrvatskim radnicima, tih radnika najviše nedostaje.
„Što se tiče Zakona o strancima, moram reći da kasnimo. Ne pratimo gospodarstvo. U turizmu i ugostiteljstvu ostvarujemo veliki uspjeh, a bili bi još bolji da imamo dovoljno radne snage“, rekla je.
Strani radnici – prilika ili prijetnja?
Prema posljednjim neslužbenim procjenama, Hrvatskoj nedostaje čak 200.000 radnika. Krije li se rješenje u uvozu stranih radnika te koliko nam oni zapravo pomažu, odnosno odmažu i ugrožavaju li naše tržište rada?
O tim, ali i brojnim drugim pitanjima raspravljali smo na panelu ‘Cultural fusion na tržištu rada – kako gradimo mostove inkluzije prema stranim radnicima’, u društvu Ivana Vidiša, državnog tajnika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, dr.sc. Maje Parmač Kovačić, izvanredne profesorice na Katedri za psihologiju rada i ergonomiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Nine Stepčić, HR Business partner za operacije British American Tobacca.
Što ih bolje upoznaju Hrvatima su radnici iz dalekih zemalja bliži; Latinoamerikancima hrvatskog porijekla hrvatska putovnica pomaže da se slobodno kreću Europskom unijom i naseljavaju u drugim europskim zemljama (Španjolskoj)
Rasprava o useljenicima u Hrvatsku bila je rijetko sadržajna. Možda je razlog u tome što se o toj temi strukturirano ne raspravlja, a možda i to što su svoja iskustva osim istraživača iznijeli i poslodavci i sindikati.
Rasprava o useljenicima u Hrvatsku bila je rijetko sadržajna. Možda je razlog u tome što se o toj temi strukturirano ne raspravlja, a možda i to što su svoja iskustva osim istraživača iznijeli i poslodavci i sindikati.
Uvodno je Dragan Bagić argumentirao seriju zaključaka o nesporazumima u hrvatskoj javnosti kad je riječ o tome otkad je Hrvatska useljenička zemlja (odavno); zašto se o useljenicima i useljeničkoj politici raspravlja tek odnedavno (zato što tek sad u Hrvatsku stižu ljudi koji su vrlo drukčiji nego prijašnji useljenici); kakva je veza rata u Ukrajini i situacije s useljeništvom u Hrvatskoj (to je pitanje u drugom planu); kakva je veza useljenika i ilegalnih migranata ( slaba do nikakva); koliki je doseg tzv selektivnih useljeničkih politika, tj useljavanja visokoobrazovanih i Hrvata iz Južne Amerike (zanemariv); ugrožavaju li useljenici hrvatski identitet (ne ugrožavaju, nego ga jačaju); je li dovoljno i je li uopće potrebno uvjetovati useljenicima da uče hrvatski jezik (to ne sprečava getoizaciju i potencijalne sukobe – primjer Francuske); kako useljenici vide Hrvatsku (često i dalje kao prolaznu zemlju); kakav je utjecaj useljenika na tržište rada (useljenici su posebna i najniža klasa).
Drugi istraživači (Saša Poljanec Borić, Hrvoje Butković, Ivan Balabanić, Maja Parmač Kovačić) uglavnom su dodatno potkrepljivali Bagićeve zaključke i ponegdje ih ublažavali ili dopunjavali. Saša Poljanec Borić isticala je snažnu potrebu hrvatske ekonomije (turizma) za useljenicima ali je dodala i da raste broj tražitelja azila; Hrvoje Butković je dopunio da država Zakonom o strancima ipak pokušava oblikovati politiku; Ivan Balabanić napomenuo je kako Hrvati iz Latinske Amerike traže hrvatsku putovnicu da bi slobodno uselili u Španjolsku, a Maja Parmač Kovačić da je otpor prema (vidljivim) useljenicima manji kod ispitanika koji su ih upoznali.
Krešimir Sever zahtijevao je rast plaća i za inozemne i za hrvatske radnike.
Svojim je iskustvima, kakva se rijetko čuju u javnosti, raspravu obogatila Manuela Vukelić, vlasnica agencije Job hunter. Uz ostalo upozorila je koliko su klima i klimatske promjene važni za useljenike koji putem njezine agencije dolaze iz Dohe (a u kojoj su oni već useljenici iz trećih zemalja) te kako su građevinski radnici iz Uzbekistana izuzetno kvalitetno osposobljeni za sve vrste poslova. U situaciji je da može raditi samo s najboljim poslodavcima koji i sami sve više dižu kvalitetu prihvata radnika iz dalekih zemalja čak i kad su im oni skuplji nego hrvatski radnici (jer im moraju osigurati i smještaj), no u građevinskom ih sektoru jednostavno nema dovoljno.
